Adisa

Ranjena zemlja
Hoces li moci oprostiti onima sto su kovali planove lude
da sruse sve mostove proslosti sto su spajali narode i ljude?
Mogu li tvoji potoci bistri oprati njihovo crno lice?
Moze li zivjeti sabur-dusa pored krvnika Izdajice?
Ranjena zemljo, mrznju ti pleli, dusu ti derali kisom metaka, 
i sunce nad tobom bolno jecalo spleteno crnom mrezom mraka.

Hoces li ikad zaboraviti vrisak zrtve i odsjaj noza?
Moze li se zalijeciti na tvojoj dusi ranjena koza?
Je li historija zapisala sta nam uradise sa bogomoljama?
Cujes li u utrobi glas sehida koji te nose na usnama?
Ranjena zemljo, jesi li znala da ce krv teci niz tvoje lice 
i da si na grudima svojim njihala krvnike i izdajice.

Sta ce kazati robovi proslosti sto su njegovali osvetu kao cin?
Ko im je pomracio umove i zasto su gurnuti u zlocin?
Hoce li Visnji sve to znati ili ce i njega prevarati?

Ranjena zemljo, sve si im dala, ljubav, slobodu, hranu i pice.
A oni - robovi svojih predaka htjedose Savu i Nemanjice!

Jesi li znala, ranjena zemljo, da si takvog imala sina?
Koji je htio da ne postojis i da mu ne budes domovina?

Ranjena zemljo, danas ti kujemo buducnost od zlatne, beskrajne nit.
Cujes li nove pjesme i zvuke u mladom jutru sto ce ljubav biti!